Bobovac 2016

Ima nešto u Bobovcu što nas svake godine vraća na njegove zidine. Neki čudno prijatan osjećaj koji nas obuzme svaki put kada od Sutjeske krenemo ka mjestu na kojemu su nekada kraljevi živjeli.

Za mene je ovo bio treći planinarski pohod u organizaciji PD Bobovac Kakanj. I prva dva održana 2014. i 2015. godine su bila puna novih otkrića i taman sam mislila nemam šta novo vidjeti. Međutim, svaki povratak na Bobovac otkriva nešto novo. 

Ove godine su svi učesnici krenuli ponovo iz Kraljeve Sutjeske, ali smo se na livadi preko koje se ide ka Bukovici i šadrvanima odvojili. Većina je otišla stazom uz rijeku Bukovicu koja je lakša a oni nešto iskusniji i željni novih otkirća su se uputili dužom stazom preko Hrida, Kopljara pa stazom ispod sela Dragovići uz rijeku Bukovicu do Bobovca.

Prvi prolazak tom stazom me oduševio i neki detalji poput marke u obliku srca i ljiljana su samo dodali posebnu notu oduševljenja. Ali trenutak kada smo stigli na vidikovac sa koga se pruža divan pogled na dolinu je bio neopisivo zadovoljstvo.




Do vidikovca staza ide kroz šumu i ima poprilično penjanja, dok od ove tačke do Kopljara je i dalje kroz šumu ali relativno ravniji teren. I na Kopljarima ljepota i pogled koji se želi duže zadržati ali Bobovac nas je čekao. Mogli smo primjetiti da je grupa koja je krenula lakšom stazom već stigla na odredište. Međutim mi smo imali još mnogo pješaćenja.









Počeli smo se spuštati ka dolini rijeke. A tek onda smo uživali u predivnim pejzažima i žuborenju rijeke. Iznad nas se nalazilo selo Dragovići. Dan je bio sunčan i jako topao te je prisustvo rijeke baš prijalo. Na mjestu na kojem smo prešli rijeku, prije sela, voda je jako čista te smo nadopunili zalihe za piće. Međutim, poslije smo uz korito nailazili na mjesta sa velikom količinom smeća.






I onda Bobovac. Uvijek nekako poseban, ne samo izgledom nego osjećajem koji stavara u čovjeku. Moram da napomenem da nakon što sam pročitala knjigu Jasmina Imamovića "Molim te, zapiši", u kojoj opisuje život na Bobovcu u vremenu srednjovjekovne Bosne lakše mogu da zamislim i dočaram sebi u glavi kako je to tada izgledalo. I kada sam tu, na Bobovcu, sada mogu da vidim slike ljudi koji se kreću po tim zidinama.










Poslije ručka, kafe i ljenškarenja na suncu bilo je vrijeme za povratak u Kraljevu Sutjesku. Vratili smo se  stazom uz rijeku, kojom je druga grupa i došla, odmorili se na šadrvanima i zatvorili kružnu turu. 




















Primjedbe